Profesor Ljubo Lepir: Sistem socijalne zaštite prijeti da se vrati na stanje od prije trideset godina, kada se sve svodilo na podjelu humanitarne pomoći

Nejasno je zašto država ne razmatra povećanje socijalnih davanja iz povećanog priliva PDV-a i akciza

Tatjana Čalić / 23. Mart 2022

 

Kako u Bosni i Hercegovini žive najsiromašniji građani, kako su preživjeli pandemiju, kako sada preživljavaju enormni rast cijena hrane? Koliko se povećao broj korisnika socijalne pomoći, da li je država preduzela neke mjere da ih zaštiti i da li postojeći sistemi socijalne zaštite uopšte ispunjavaju svoju ulogu?
Ovo su samo neka od pitanja kojih smo se dotakli u razgovoru sa profesorom dr Ljubom Lepirom, profesorom socijalne politike na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci.

Na samom početku razgovora, za BUKU kaže da će se razorne posljedice na ekonomiju prouzrokovane pandemijom, a sada i ratom u Ukrajini, sigurno preliti na sferu socijalnog i da je nemoguće ignorisati taj uticaj na građane: “Tektonski poremećaji na bezbjedonosnoj, političkoj i ekonomskoj sceni već utiču i uticaće na svakog pojedinca, njegovu porodicu i njegov svakodnevni život, i to dugoročno. Za razliku od siguronosnog i ekonomskog efekta, uticaj na socijalnu sferu će biti dugotrajniji i strukturalno veoma razarajući na ukupno društvo”. 

A šta to znači za stanje u BiH koje je ionako nestabilno?
Prije svega, to podrazumijeva sve veći broj siromašnih porodica koje neće moći sebi osigurati osnovne potrebe. Posebno će biti na udaru socijalno osjetljive kategorije kao što su porodice sa malim prihodima, višečlane porodice, lica sa invaliditetom, djeca, starije i nemoćne osobe. Socijalno raslojavanje će se ubrzati i dovešće do sasvim drugačije socijalne slike koju će karakterizovati mali broj bogatih i veliki udio siromašnog stanovništva, od kojih će značajan broj biti u stanju apsolutnog siromaštva. Sasvim je logično da će to sve uticati daleko više na one koji su već u stanju socijalne potrebe, a u BiH takvih je veliki broj.
U takvim uslovima, sistemi socijalne sigurnosti treba da imaju ključnu ulogu za amortizovanje negativnih posljedica ovih dešavanja. Ne treba zaboraviti činjenicu da socijalna sigurnost podrazumijeva mjere i akcije koje se provode od strane države radi garantovanja zadovoljavanja osnovnih životnih potreba građana, a naročito u slučajevima siromaštva, bolesti, invalidnosti, nezaposlenosti, starosti, materinstva, ali i u slučajevima društvenih kriza. Kakva je socijalna sigurnost građana jedne države zavisi i od toga kako funkcionišu ti sistemi. Uslovi u kojima sada djeluju sistemi socijalne sigurnosti u BiH su sve samo nisu povoljni. Kada se tome dodaju i mnoštvo slabosti i proturječnosti koje određuju društvene odnose, stanje budžeta i način funkcionisanja javnih fondova, institucija i ustanova u BiH, ne možemo biti optimistični što se tiče stanja socijalne sigurnosti građana u narednom period.

Postoje li možda zvanični podaci koliko se broj korisnika socijalne pomoći u Republici Srpskoj ili BiH povećao od početka pandemije do sada?
U BiH ne postoji jedinstveni sistem praćenja ključnih društvenih problema, a posebno nema praćenja stanja socijalne ugroženosti. Ni na nivou entiteta ne postoje mehanizmi praćenja i izvještavanja o stanju socijalne ugroženosti građana. Postoje parcijalno vođene evidencije o broju korisnika pojedinih prava, ali to nikako nisu podaci koji mogu govoriti o aktuelnim trendovima socijalne ugroženosti stanovništva. Zadnji podaci o broju korisnika prava na stalnu novčanu pomoć („socijalna pomoć“), koji su od strane Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite objavljeni 2019. za 2018. godinu, govore da je broj korisnika ovog prava u Republici Srpskoj konstantan već desetak godina i iznosi oko 5,5 hiljada. Međutim, to nije stvarni broj onih koji se nalaze u stanju socijalne ugroženosti i siromaštva, a posebno to nije relevantan pokazatelj stanja socijalne ugroženosti u posljedenje dvije godine. Veoma restriktivni kriteriji za ostvarivanje svih socijalnih prava ostavljaju veliki broj porodica izvan mogućnosti njihovih korištenja, pa se sa sigurnošću može konstatovati da je broj onih koji traže pomoć u zadnje vrijeme znatno veći, o čemu govori konstantno povećanje broja korisnika usluga javnih kuhinja.

Da li je država poduzela bilo kakve mjere da zaštiti najsiromašnije građane?
Činjenica je da se o socijalnim posljedicama pandemije stalno priča, ali konkretne mjere izostaju, posebno prema socijalno najugroženijim osobama. Nekako se stiče dojam da vlasti nastoje izbjeći diferencijaciju mjera s obzirom na socijalnu osjetljivost i stanje socijalne ugroženosti. Mjere koje se predlažu u većini slučajeva su opšteg karaktera, uniformne i obuhvataju svo stanovništvo ili su usmjerene na pomoć po osnovu dobijenog statusa, a ne po osnovu stvarnih potrebama. Skoro da nije bilo mjera koje su bile ciljane isključivo prema socijalno najosjetljivijem dijelu stanovništva, kao što su nezaposleni, siromašne porodice, lica sa invaliditetom, djeca sa smetnjama u razvoju, stare i iznemogle osobe. Jednokratne pomoći korisnicima socijalnih prava su bile simboličnog karaktera i, kao takve, nisu predstavljale mjere koje su značajnije uticale na zaštitu socijalno najugroženijeg dijela stanovništva u BiH. Najnovije najave uvođenja diferencirane stope PDV i ukidanja akciza na gorivo, iako zamišljene kao socijalne mjere, one to u suštini nisu. Njihov uticaj na stanje ugroženosti socijalno najosjetljivijeg dijela stanovništva biće beznačajne jer će njihovi efekti nestati pod uticajem sve veće inflacije. Sem toga, to su mjere „na dugačkom štapu“, spore i opterećene nizom administrativnih prepreka. Nejasno je zašto država ne razmatra povećanje socijalnih davanja iz neplaniranog viška novca u budžetu koji je došao iz povećanog priliva PDV-a i akciza? To bi bila veoma efikasna mjera, neopterećena administrativnim troškovima i veoma brza, a brzina reagovanja u ovoj situaciji je od velikog značaja. Sem toga, ne razmatra se ni uvođenje novih usluga koje bi bar djelomično ublažile ovaj pritisak na siromašne, kao što su: otvaranje javnih kuhinja, trgovina za siromašne, oslobađanje siromašnih domaćinstava komunalnih troškova, i slično.

Visina socijalnih davanja i prije pandemije nije mogla zadovoljiti minimalne egzistencijalne potrebe socijalno ugroženih kategorija?
Upravo je tu problem sistema socijalne sigurnosti u BiH. Naime, nikada u BiH socijalna davanja nisu pratila stvarne životne potrebe građana. Ona su uvijek bila plod kompromisa koji je išao na štetu samih građana. Visina socijalne pomoći je uvijek bila simbolična. Sa njom se nisu mogle zadovoljiti osnovne potrebe za reprodukcijom i održavanjem života. Nažalost, takvo stanje je i danas. Tokom zadnje dvije godine bilježimo nominalno povećanje socijalnih davanja u visini od 10%, ali njihova realna vrijednost se smanjila čak do 40%. Na primjer, visina stalne novčane pomoći za višečlanu porodicu (pet i više članova) je iznosila 279 KM u 2019. godini, a danas ona iznosi 311 KM (30% od prosječne neto plate u prethodnoj godini), dok se istovremeno cijena prehrambenih proizvoda višestruko uvećala. Kada se uzmu u obzir poskupljenje higijenskih potrepština i neophodnih lijekova tada se vide svi razmjeri lošeg stanja u kojima se socijalno ugrožena domaćinstva danas nalaze, a posebno ona koja u svom sastavu imaju lica sa invaliditetom, nezaposlene, stare osobe, lica bez porodičnog i roditeljskog staranja i dr.

Da li dio problema leži i u činjenici što je država socijalna davanja uslovila imovinskim i dohodovnim cenzusom?
Možda, dijelom! Za probleme socijalne zaštite u Republici Srpskoj se ne mogu isključivo optužiti administrativna rješenja, ali ona svakako doprinose ukupnom stanju. Primjena dohodovnog imovinskog cenzusa u ostvarivanju socijalnih prava ima svoje opravdanje samo u slučajevima ukoliko imate potpunu administrativnu kontrolu svih transfera, ali to nije slučaj kod nas. Neuvezanost sistema i nemogućnost praćenja novčanih transakcija kao i neuređenost imovinskih odnosa u porodično pravnim odnosima, stavlja sumnju u opravdanost primjene ovog kriterijuma kod nas. Analizom koju je radilo Ministarstvo zdravlja i socijane zaštite u 2013. godini utvrđeni su svi nedostaci ovog kriterijuma u ostvarivanju prava na socijalnu pomoć. Zbog toga se Vlada opredijelila za uvođenje novog metoda ciljanja gotovinskih naknada iz budžeta socijalno osjetljivim grupama građana. Indirektni imovinski cenzus, koji je pored prihoda ukalkulisao i rashode domaćinstva, trebao je biti novo rješenje kojim bi se dobila pravednija raspodjela budžetskih sredstava namijenjenih za ovu oblast, a to je, prije svega značilo, organizovanje efikasnijeg sistema socijalne zaštite u Republici Srpskoj.

Postoji li neki izračun od strane nadležnih institucija ili neke organizacije koliko neko treba da ima novca mjesečno da ne bi bio siromašan, odnosno, koliki je prag siromaštva u Republici Srpskoj?
Odgovori na ta pitanja nisu data ni do danas. Bilo je pokušaja da se 2011. – 2013. godine, uvede tzv. prag socijalne sigurnosti, ali se odustalo jer nije bilo političke spremnosti. Određivanje praga siromaštva (praga socijalne sigurnosti) je ključni mehanizam planiranja i upravljanja socijalnom politikom jednog društva. Prag socijalne sigurnosti je upravo onaj administrativni podatak koji je neophodan kako bi se moglo utvrditi koji nivo kvaliteta života građana garantuje država. Svaka ozbiljna država svoje ekonomske i socijalne politike usklađuje upravo na osnovu ovog podatka. Nažalost, Republika Srpska već godinama ne donosi dokument kojim se definiše prag socijalne sigurnosti. Takođe, Vlada izbjegava da izradi dokument socijalne politike koji je osnova za definisanje praga socijalne sigurnosti. Ekonomska politika koju svake godine usvaja Narodna skupština ne može dati sve odgovore na razvojne tokove u oblasti socijalne sigurnosti građana. Ekonomska politika daje samo jednu (materijalnu) dimenziju razvoja, dok se socijalna komponenta razvoja mora bazirati na socijalnim vrijednostima na kojima opstoji naše društvo. Zato je neophodno vršiti usaglašavanje ekonomskih i socijalnih prioriteta razvoja društva, a to se ne može ukoliko država nema osnovnih elemenata na kojima opstaje, a među njima su i administrativna rješenja kakvo je i određivanje praga siromaštva (praga socijalne sigurnosti) koji mora proizaći ne samo iz analize ekonomskih parametara, već se ravnopravno mora uključiti i socijalna dimenzija.

Registar socijalnih davanja je bio završen još 2015. godine, ali nikada nije uspostavljen iako je na nivou BiH na taj projekat potrošeno oko 4 mil KM. Šta se desilo?
Tačno je da je 2015. godine završen sveobuhvatni projekat reforme socijalne zaštite u Republici Srpskoj kojeg je finansirala Svjetska banka kao podršku implementaciji novog zakona o socijalnoj zaštiti, a na kojem su radili domaći i međunarodni eksperti. Jedna komponenta tog projekta je podrazumijevala uvođenje indirektnog imovinskog cenzusa kao novog modela efektivnijeg i efikasnijeg ciljanja socijalnih naknada, a druga komponenta se bavila tehničkim rješenjem primjene novog modela. Ključni mehanizam ovog procesa je bila izrada jedinstvenog registra socijalnih davanja na nivou entiteta. Smisao je bio objediniti sva socijalna davanja u Republici Srpskoj (iz svih sistema) kako bi se uredila pravičnija raspodjela budžetskih sredstava namijenjenih za ovu oblast i obezbijedilo efikasnije upravljanje sistemom gotovinskih naknada. U tu svrhu, urađene su tehničke dorade postojeće baze podataka, obezbijeđeni su mehanizmi razmjene podataka iz različitih sistema, nabavljena je informatička oprema potrebna za tu svrhu, nabavljen je poslovni prostor za smještaj Zavoda za socijalnu zaštitu kao koordinirajuće institucije u tom procesu, izvršena je edukacija djelatnika u opštinskim centrima za socijalni rad i obezbijeđena su početna sredstva za funkcionisanje ovog sistema iz donacija međunarodnih institucija. Kao kruna čitavog procesa, bilo je provođenje zakonske reforme u ovoj oblasti koja je bila planirana za 2018. godinu. Od svega se naglo odustalo bez ikakvih obrazloženja. Stvarni razlozi zbog čega se stalo sa implementacijom nisu mi poznati, samo znam da se odluka o zaustavljanju svih aktivnosti na ovom planu „poklopila“ sa promjenom tadašnje upravljačke strukture Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite, u Resoru za socijalnu, porodičnu i dječiju zaštitu.

Radi li se po tom pitanju sada nešto?
Koliko znam, nešto se priča, ali konkretnih aktivnosti još nema. Govori se o potrebi provođenja reformi u ovoj oblasti, ali se ne zna šta bi ta reforma podrazumijevala. Umjesto registra socijalnih davanja, govori se o potrebi izrade „socijalne karte“, za koju niko ne zna kako treba izgledati. Takođe, aktuelna je i priča o osnivanju Zavoda za socijalnu zaštitu, ali koji ne bi imao nikakvu ulogu u upravljanju sistemom, već bi se bavio prvenstveno podrškom zaposlenima u ustanovama socijalne zaštite. Uveliko se priča i o izradi „Strategije socijalne zaštite“, ali se ne provode nikakve pripremne aktivnosti vezano za to. Nije definisana politička platforma na kojoj bi se gradila strategija, nisu definisani strateški pravci razvoja ove oblasti, ne vrše se konsultacije sa korisničkom populacijom, itd. Moglo bi se reći da je svima jasno kako je neophodno pristupiti „pospremanju“ ove oblasti, ali nikome nije jasno šta nadležni i oni najodgovorniji misle o tome.  

Ukoliko do reforme u skorije vrijeme ne dođe, šta nas onda očekuje?
Sada je veoma teško raditi bilo kakve reforme u društvu. U uslovima visokog rizika za socijalnu sigurnost građana, raditi reformu socijalne zaštite čini se kao sizifov posao. Mislim da se bespotrebno kasnilo sa provođenjem korijenitih zahvata u ovoj oblasti koji su bili pripremljeni još 2015. godine. Da su se ispunili tadašnji planovi Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite o provođenju reforme sistema socijalne zaštite do 2018. godine, siguran sam da bi sada imali daleko bolje mehanizme u borbi sa socijalnim problemima koje je sa sobom donijela pandemija, a koje će još više donijeti aktuelna ukrajinska kriza. Da se uspostavio jedinstveni registar socijalnih naknada, da se uveo indirektni imovinski cenzus kao novi kriterij za ostvarivanje prava na novčana davanja, da se definisao prag socijane sigurnosti, da su se organizaciono odvojili poslovi novčanih transfera od poslova pružanja socijalnih usluga, da su uspostavljeni procesi stadardizacije, licenciranja i akreditacije u ustanovama socijalne zaštite, da su ojačani stručni resursi centara za socijalni rad itd., te, da se u međuvremenu nisu učinile sistemske greške (uvođenje invalidnina u sistem socijalne zaštite, vraćanje na medicinski model procjene stanja socijalne potrebe i legitimisanje ekonomista kao stručnih radnika), vjerovatno bi sada socijalna zaštita Republike Srpske bila u daleko boljem položaju. Ovako je izgubljeno punih sedam godina u koketiranju sa potrebom provođenja reformi i traženju parcijalnih rješenja za strukturalne probleme koji su iz dana u dan bivali sve veći. 
Mislim da ćemo vremenom još više „tonuti“ u ovoj oblasti. Vremena nam ponestaje, a problemi su sve veći. Veoma brzo treba očekivati probleme sa finansiranjem postojećih prava, jer nisu razvijeni novi mehanizmi obezbjeđivanja sredstava, niti je uspostavljen novi model procjene stanja socijalne potrebe. Takođe, treba očekivati inteziviranje postojećih i pojavu novih socijalnih problema za što sistem trenutno nije pripremljen, ni u materijalnom ni u stručnom smislu – posebno se to odnosi na probleme siromaštva i materijalne sigurnosti građana. „Nepokriven prostor“ u ovoj oblasti (socijalni problemi koje niko ne rješava) će dovesti do uvođenja ad hoc rješenja koja mogu unijeti zabunu u definisanju uloge i odgovornosti države u ostvarivanju socijalnozaštitničke funkcije, a korisnicima može donijeti nekvalitetne usluge. Potpuno odsustvo kontrolnih mehanizama prijeti da sistem socijalne zaštite vrati na stanje od prije trideset godina, kada se sve svodilo na podjelu humanitarne pomoći. I na kraju, relativiziranje stručnog rada će uništiti motivaciju zaposlenih u ustanovama socijalne zaštite, korisnici će polako gubiti povjerenje u državne institucije, a javnost će početi, s pravom, propitivati ulogu sistema socijalne zaštite u društvu. 
Kakva će budućnost socijalne zaštite u BiH biti u narednom periodu, ostaje da se vidi. U svakom slučaju, teško je biti optimista u ovom trenutku. Ali jedno je sigurno, bez korijenitih promjena sistema socijalne zaštite i uvođenja novih rješenja na relaciji država – građani, nemoguće je odgovoriti na socijalne potrebe stanovništva, koje su iz dana u dan sve veće.


Buka preporuka

Intervju

Najnovije

Posmatrajte događaje izbliza.

Prijavite se na naš Newsletter.